Početna Izvještaji Akonkagva 2008
Štampa PDF

Akonkagva 2008

Početkom ovog vijeka, u Planinarskom smučarskom klubu "Komovi" javila se jedna grupa mladih i ambicioznih planinara koji se nisu zadovoljavali samo usponima na naše planine. Oni su željeli veće visine, željeli su da iskoče iz prosjeka i da ostvare rezultat kojim će dokazati da i mi imamo potencijal za velike domete u planinarskim sportovima, visokogorstvu, alpinizmu, slobodnom penjanju. Bilo je krajnje vrijeme da se naš prirodni ambijent koji je pretežno u visokim planinama valorizuje i nekim rezultatom vrijednim pažnje u oblasti planinarskih sportova. Tako je krenula naša priča odlaska u inostranstvo i na visoke planine. Mijenjali su se ljudi i ređale se planine, a "Komovi" su polako, ali sigurno postajali najbolji planinarski Klub u Crnoj Gori.

Najprije smo, septembra 2003. krenuli na mitsku planinu drevne Helade, Olimp i osvojili dva njegova najviša vrha, Mitikas 2917m i Skolio 2915m. Ekspediciju je sačinjavalo 40 članova beogradskog Železničara i 10 članova našeg Kluba. Neki od članova su naredne godine izvršili uspon na najviši vrh Balkana, Rilu u Bugarskoj, a za 2004. planirali smo Zapadni Elbrus, najviši vrh Evrope, na Kavkazu, visok 5642 metra. Za taj uspon smo se spremali ja, Dragan Bulatović i Bojan Bošković, ali kako je ekspedicija organizovana u junu te godine, u vrijeme kad je na putu bila prinova, ja sam izostao. Dobio sam Stefana i Nemanju, a Dragan i Bojan su osvojili Elbrus. Naredne, 2005. godine smo odlučili da izvršimo uspon na Mon Blan, najviši vrh Alpa i zapadne Evrope, do otvaranja Sovjetskog Saveza smatranim najvišim vrhom Evrope. Naš Klub je ovaj vrh osvojio samo jednom, 1985. godine, i to je bio najveći domet Komova do osvajanja Elbrusa. Poslije višemjesečnih priprema, peripetija oko organizacije ekspedicije i dobijanja viza, ja, Dragan Bulatović, Bojan Bošković i Vanja Pejović smo otišli u Alpe, krajem jula 2005. godine. Bili smo poslednja naveza koja je iz doma Di Gouter, 31. jula 2005. krenula u završni uspon na Mon Blan. Bio je to moj prvi susret sa tako velikim visinama i uslovima koji vladaju na njima. Na vrh Mon Blana, na 4810 metara iznad mora uspeli smo se toga dana, pola sata poslije podneva. Dragan i Tanja su osvojili Ararat u Turskoj i Damavand u Iranu.

U međuvremenu, u Klubu su napravljeni timovi za različite sportove i oblasti sa ciljem da Klub okupi ljude različitih interesovanja. Meni je pripalo vođenje Tima za visokogorstvo i alpinizam. Izabrao sam tim, napravili smo program rada i plan djelovanja. Zacrtali smo kao krajnji cilj osvajanje najvišeg svjetskog vrha Mont Everesta, na koji se nikada niko nije uspeo iz Crne Gore. I ne samo na Everest, već ni na jedan vrh u Himalajima. Logičan korak ka tom cilju bila je Akonkagva, najviši vrh Južne i zapadne hemisfere, u stvari, najviši vrh izvan himalajskog masiva. Kontaktirali smo najboljeg ekspedicionog vođu na Balkanu, Dragana Jaćimovića i dogovorili učešće u okviru njegove ekspedicije u februaru 2008. god. Započeli smo opsežne pripreme, koji su obuhvatali svakodnevne treninge, nedeljne uspone, traženje donatora. Odredili smo sastav ekipe u skladu sa predhodno utvrđenim kriterijumima i mogućnostima članova. U ekipi za uspon na Akonkagvu našli su se članovi "Komova":

  • MILAN RADOVIĆ, diplomirani pravnik, rođen 1970. god., tim lider za visokogorstvo i alpinizam u PSK Komovi. Član Kluba od 2002. god. Vodio preko 30 visokogorskih tura u zemlji i inostranstvu. Osvojio sve crnogorske vrhove u ljetnjim i zimskim uslovima. Osvojio Mitikas i Skolio na Olimpu, Triglav (2 puta), Škrlaticu, Mangart i Jalovec u Julijskim Alpima, Titov vrh na Šari, Prenj u BiH, Mon Blan u Francuskoj. Ispeo prvenstveni zimski smjer na Maja Jezerce u Albaniji. Rekreativno se bavi slobodnim penjanjem, a bavi se i planinarskom fotografijom.
  • DRAGAN BULATOVIĆ, diplomirani ekonomista, rođen 1971. god., predsjednik PSK Komovi. Posjeduje dugogodišnje iskustvo u organizovanju i vođenju planinarskih tura. Osvojio sve crnogorske vrhove u ljetnjim i zimskim uslovima. Osvojio: Musalu, Olimp, Visoke Tatre, Triglav, Škrlaticu, Mon Blan, Elbrus, Ararat i Damavand. Ispeo prvenstveni zimski smjer na Maja Jezerce. Završio zimski alpinistički tečaj. Bavi se planinarskom fotografijom.
  • TANjA PAVLIČIĆ, službenica, najaktivnija crnogorska planinarka. Osvojila gotovo sve crnogorske vrhove i brojne u inostranstvu. Najznačajniji rezultati: Olimp, Rila, Šar-planina, Maja Jezerce, Ararat, Damavand.
  • BORIS ČELEBIĆ, službenik, apsolvent na Pravnom fakultetu, rođen 1978. god. Aktivno se bavi planinarenjem, biciklizmom i kanjoningom. Ispeo većinu crnogorskih vrhova u ljetnjim i zimskim uslovima. Uspješno učestvovao u više ekspedicija u okruženju: Rila, Olimp, Šar planina, Prenj, Triglav, Mangart, Jalovec.



Na daleki put smo krenuli, na Savindan, 27.januara 2008. Padala je kiša, što bi naš narod rekao, slutila je berićet, a na autobuskoj stanici u Podgorici okupili su se naši prijatelji iz Kluba da nas isprate i požele sreću. Bilo je i uzbuđenja, bogami i treme, velika je nepoznanica kako će se organizam ponašati u uslovima u kojima nema života, da li ćemo imati sreće da nam Akonkagva otvori svoje kapije. Znali smo, koliko god pročitali izvještaja i doživljaja ove planine koje su mnogi alpinisti ostavili u raznim zapisima, da je sve drugačije kad se lično vidi i doživi. A pročitali smo mnoge zapise, ivještaje.

Na aerodromu Surčin upoznali smo preostali dio ekspedicije koju je sačinjavao, pored nas, još 18 planinara iz Srbije i jedan iz Makedonije. Put nas je vodio preko Londona, Madrida, Santjaga u Čileu do Mendoze, skoro milionskog grada podno Anda u Argentini. Taj prvi susret sa Argentinom bio je nekako poznat. Imao sam osjećaj da smo sletjeli na Golubovce negdje u avgustu. Mali aerodrom, okolo velike plantaže vinove loze i grožđe koje zri. U Mendozi nas je dočekala jaka kiša, bujica se slivala ulicama. Lanco agencija sa kojom Jaćim sarađuje prilikom ekspedicija na Ande je poslala kombije na aerodrom i brzo smo se našli na ulicama Mendoze.
Osvanuo je pravi ljetnji dan u Mendozi. Trideseti januar, a ljeto, nekako čudan osjećaj, ali smo se brzo privikli. Čovjek se uvijek lako privikne na ono što mu godi. Spustio sam se do recepcije, do smiješno starog kompjutera i poslao prvi izvještaj za sajt www.montenegroclimbing.net. Oko 10 sati smo svi, organizovano krenuli u Ministarstvo turizma koje izdaje dozvole za penjanje, a onda u radnje planinarske opreme da kupimo kome šta nedostaje. Procedura dobijanja dozvola potrajala je nepunih dva sata. U velikoj prostoriji Ministarstva turizma nalaze se mape Akonkagve i razni propagandni materijali agencija koje stoje na usluzi penjačima iz svih krajeva svijeta. Službenice rade na prastarim kompjuterima jedva sričući za njih čudna prezimena. Dozvola važi 20 dana od momenta čekiranja na ulazu u nacionalni park. Hranu smo kupili u velikom marketu Carufour. Kupovali smo hranu neophodnu za 2-3 dana koliko ćemo provesti u visinskim kampovima jer u baznom logoru smo imali obezbijeđenu hranu i kuvara agencije koju smo angažovali. Predveče je u hotelu uslijedilo prepakivanje, odvajanje opreme koja na mulama ide do baznog kampa, i onog manjeg dijela od oko desetak kilograma koji nosimo na svojim plećima. U hotelu sam sreo Slovenca koji se vratio sa vrha, pa sam ga malo ''davio'' pitanjima. Svaka informacija je, čini se, od velikog značaja. Rekao mi je da zadnjih dana u planini stalno pada snijeg i da je on sa svojom ekipom napao vrh iz prvog visinskog kampa, zbog najave pogoršanja vremena, što je vrlo zahtjevan poduhvat., koji je na svom forumu pratio ovu ekspediciju

Poslednjeg januarskog dana sam ponovio ''ritual'' prethodnog jutra. U 13 časova smo upakovali rančeve u kombije, i krenuli prema Andima. Atmosfera odlična, već smo se dobro zbližili i upoznali. Očigledno je da ćemo dobro funkcionisati kao ekipa, tim, a to nije malo. Timski duh je u ovakvim ekspedicijama od presudnog značaja. Putem koji spaja Argentinu i Čile, Mendozu i Santjago, brzo smo se primakli Andima, i krivudavom magistralom koja vodi dolinom rijeke Mendoze krenuli u srce najdužeg planinskog vijenca na svijetu. Promicali su kaktusi i sitno rastinje, poneka lama, iznad nas su visile krušljive stijene, vjetar je nosio crvenkastu prašinu. Planina-pustinja je primala u svoja kamena njedra još jednu grupu ljudi, ''ludaka'', koji će se narednih petnaestak dana lomatati njenim gudurama u pokušaju da dotaknu njen najviši vrh...
Nakon 3 sata vožnje stižemo u naše današnje odredište, Penitentes na 2723 m, poznato skijalište. Ljeti služi kao prenoćište ekspedicija koje kreću na Akonkagvu.

Petak, 1.februar. 2008

Počeo je februar, počinje i naš uspon. U 9 sati krećemo kombijima prema obližnjem Puento del Inca. Nedaleko od puta ograđeno groblje onih koji su platili najvišu cijenu svoje opasne ljubavi, onih koji nisu uspjeli da izbjegnu zamke Akonkagve. Nastavljamo prema Horconesu, ulazu u nacionalni park, mjestu odakle kreće uspon. U šatoru kod rendžera čekiramo dozvole, dobijamo numerisane kese za smeće, ovdje se vodi računa o ekologiji. Kazne za nepoštovanje ekoloških principa ili gubljenje zadužene kese su velike. Odbrojavanje je počelo, imamo 20 dana da sve svoje planinarske snove pretočimo u javu. Već tu, na ulazu u nacionalni park, susrećemo se sa Akonkagvom. Između sivih i crvenkastih vrhova izdiže se plavo-bijeli masiv Akonkagve. Veličanstveno djeluje južna stijena okićena ogromnim naslagama snijega i leda. Čini se da je tu, na dohvat ruke, a 40 kilometara je do nje.
Aconcagua sa svojih 6962 metara visine (Cerro Aconcagua, na španskom), je najviši vrh zapadne i južne hemisfere. Ime Akonkagva potiče od ''Aconca hue'' što na Inka jeziku znači ''Kameni stražar''. Udaljena je 180 km od Mendoze. U ljeto 1897 godine na Akonkagvu se prvi popeo Matthias Zurbriggen, švajcarski planinarski vodič, u sastavu britanske ekspedicije pod vođstvom Edwarda Fitzgeralda koji je tri puta prije toga pokušavao uspon. Francuskinja Adriana Bance je 7.marta 1940. izašla na vrh kao prva žena.
Put nas vodi do visećeg mosta na rijeci Horkones i predjela gdje su snimani kadrovi filma 7 godina na Tibetu. Fotografišemo svaki detalj, posebno Akonkagvu u daljini. Od mosta staza počinje da se penje kamenitim obroncima rijeke. Gazimo prašinu kao kakvu vunu, sunce prži, već ovdje malo tragova biljnog svijeta. Nakon 2,5 sata pješačenja, nešto prije 13 č stižemo u treking kamp Confluencia smješten na 3300 metara. Borisu je ovo visinski rekord, pa ga, po planinarskom običaju, ''ovjeravamo'' štapovima po turu.
Za večerom upoznajemo Amerikanca iz Kalifornije koji po četvrti put pokušava popeti Akonkagvu. Sa osjećajem gorčine smijemo se razlozima neuspjeha. Posle dva neuspješna pokušaja angažovao je profesionalnog vodiča ali je i on dobio visinsku bolest u baznom kampu. Zaista, da bi uspio potrebno je i da te planina ''hoće''.

Subota, 2.februar 2008.

Ustajemo oko 7 sati, neko je otvorio vrata na šatoru, spolja ulazi hladan vazduh. Već je ovdje teško obavit ličnu higijenu, čekamo sunce da se promoli iza Akonkagve, ali ono kasni, valjda zato što i kasno zalazi. U 9 sati ispred šatora cupkamo štapovima po prašini, čekamo vođu da održi brifing pa da krenemo. Jaćim govori, odradićemo prvi aklimatizacioni uspon, ići ćemo lagano, u koloni, hiljadu metara visinske razlike. Temperatura 0*S, vedro je, vjetar slab i povremen, krećemo bez velike priče i komentara. Jaćim ide na čelu, skroz pozadi Miloš Ivačković, uživamo u pogledu na okolne vrhove, dolinom glečerske rijeke polako dobijamo na visini.
Nakon izlaska sunca postaje izuzetno vruće, nanosimo zaštitu na lica, stavljamo naočare i šešire. Poslije jednog, malo jačeg uspona, izlazimo na široku zaravan sa koje se otvara Akonkagva u svoj svojoj veličini. Zastaje dah pred moćnom južnom stijenom, preko koje su alpinističkim smjerovima samo rijetki uspijevali da se domognu vrha. U 12,30 č stižemo do Plaza de Francie, na 4200 m, u samom podnožju južne stijene Akonkagve. Vrijeme potrošeno za savladavanje ove visinske razlike pokazuje da je ekipa maksimalno spremna, vidim da je Jaćim zadovoljan. Identifikujemo vrhove: Tolos 5432m, Mexico 5083m, Tres de Dedos 5018m. U podnožju ogroman glečer koji se spušta sa okolnih vrhova, i koji otopljavanjem u toku dana stvara rijeku.

Nedelja, 3.februar 2008.

Nakon doručka, uzimamo desert u vidu koktela vitamina. Pakujemo rance, težine oko 10 kg, malo se istežemo, očekuje nas naporan dan, kako Jaćim reče, jedan od tri najteža. Tačno u 9 sati krećemo iz Konfluensije. Cilj je bazni kamp Plaza de Mulas na 4350 m. Do njega treba savladati skoro 30 km razdaljine i 1000 m. visinske razlike. Put nas vodi u korito pritoke rijeke Horkones, one čijom smo dolinom juče radili aklimatizacioni uspon, prelazimo je preko drvenog mosta i penjemo se uz drugu obalu prema dolini koja vodi ka sjeveru i zaobilazi Akonkagvu sa jugozapadne strane. Svako malo se sklanjamo da prođu mule koje nose teret prema bazi. Sunce već prži, temperatura je preko 30*S, ali zbog vjetra ne osjećamo da je tolika vrućina.
Svi se osjećamo dobro, niko nema bilo kakvih simptoma koji mogu najaviti visinsku bolest ili bilo kakav problem. Krećemo dalje, ulazimo u paklenu Horcones Valley (ovdje se sve, izgleda, zove Horkones). Slijedi monoton uspon uz potpuno razliveno korito istoimene rijeke. Dolina, koja se širi i sužava i dostiže, ponegdje, širinu od nekoliko stotina metara neodoljivo podsjeća na pustinju. Pijesak i prašina, ponegdje kostur uginule mule, vreli vazduh koji titra u daljini. Marš kroz dolinu postaje naporan, psihički ubija. Nigdje kraja ovoj dolini, dođemo do neke krivine a ona se opet pruži koliko nam pogledi dopiru. Potpuno frustrirajuće. Više je nego očigledno zašto su ovu dolinu prozvali ''Dolinom smrti''. Sretali smo mrzovoljne penjače koji se vraćaju. Gledam lica tih ljudi, ni na jednom trunke zadovoljstva, ne mogu da ukapiram ko je uspio a ko nije. Izgledali su zastrašujuće iscrpljeni, sprženog tena i gotovo crnih noseva. Neki su se jedva kretali.
Kolona se rastegla, poneki zaostaju. Među njima i naša Tanja. U kratkoj pauzi, Jaćim određuje najsporije da idu odmah iza njega. Tanju oslobađamo dijela tereta, ja uzimam vreću, javlja se još nekoliko dobrovoljaca. Peđa, snimatelj, drži kameru zaštićenu kesom i stalno psuje. Od mjesta zvanog Ibanez, staza kreće osjetnijim usponom. Prolazimo pored velikih kamenih gromada skotrljanih sa okolnih vrhova ko zna kada. Dobro je, makar smo izašli iz one ubitačne doline. Sve ima svoj kraj, pa i Dolina smrti. Završni uspon je mnogo eksponiraniji nego dosadašnja staza. Uz strminu idemo cik-cak. Konačno, nakon iscrpljujućeg hodanja u 17 sati stižemo na ulaz u bazni logor Plaza de Mulas na 4370 metara nadmorske visine. Bilo nam je potrbno 8 sati za uspon, što je odličan rezultat. Dolazimo do dijela kampa u vlasništvu naše agencije i, bez obzira na umor, odmah podižemo šatore i ubacamo stvari.

Ponedeljak, 04.februar 2008.

Noć je donijela jake udare vjetra, šipke šatora su me mlatile po glavi a i snijeg je počeo padati. Ali, za razliku od vjetra, snijeg je brzo prestao. Nakon hladnog jutra, po izlasku sunca temperatura je porasla tako da je bilo prijatno. U 10 sati odlazimo grupno kod ljekara. Uzbuđenje je na vrhuncu, od izvještaja i dozvole ljekara zavisi dalji uspon. Svi se dobro osjećamo, srećom nema bilo kakvih simptoma visinske, ali nikad se ne zna. Ulazimo po dvoje u improvizovanu ambulantu, ordiniraju dva ljekara. Mene zapada kod simpatične doktorice koja me pita govorim li španski, odgovaram odrečno, engleski, kažem prilično loše, ruski, odgovaram-gavarju, ona se smiješi. Razmišljam šta radi simpatična doktorica Ruskinja u ovoj vukojebini. Zasipa me pitanjima: Kako se osjećaš, kako si spavao, jesi li bolovao neku hroničnu bolest? Pregleda me slušalicama, mjeri pritisak, puls, saturaciju (koncetraciju kiseonika u krvi). Rezultati: Saturacija 86, puls 95, pritisak 130/80. Malo je puls povećan, kažem to je od uzbuđenja kad sam vidio Ruskinju, ali sve u svemu odlično. Dragan, Boris i Tanja, takođe, uspješno prolaze. Četiri člana ekspedicije imaju granične vrijednosti, ništa strašno, ali moraju sutra ponovo na provjeru.
Bazni kamp Plaza de Mulas se šareni od raznobojnih šatora. Tu su i veliki agencijski šatori različitih namjena. Dragan i ja odlazimo do hotela Refugio Plaza de Mulas, udaljenom 20 minuta hoda u pravcu zapada. Telefoniramo kući iz govornice, za 10 pezosa razgovaramo 3 minuta. Internet je 5$, 15 minuta. Šaljem izvještaj, naši prijatelji željno očekuju novosti.
Već popodne, sa zapada su se navukli oblaci, naglo je pala temperatura i počeo je krupan snijeg. Već prvi dan u baznom kampu ova planina nam pokazuje svoju nepredvidivu ćud.

Utorak, 05. februar 2008.

Ustajemo u 8,30 časova. Ove noći sam daleko bolje spavao, samo par "namjenskih" buđenja za unošenje i izbacivanje tečnosti, ovdje je to stalan proces bez obzira na doba dana ili noći. Napolju hladno ali vedro, tanak sloj snijega dao je kampu novu dimenziju. U 9 doručkujemo, Jaćim daje savjete za današnji aklimatizacioni uspon do Kanade. Čekamo sunce koje popravlja raspolpženje čim se promoli iza vrha sa kojeg se spušta lednik do kampa. U 10,30 Jaćim nas ispraća iz kampa, on i Peđa snimatelj ostaju, odavde uspon vodi Miloš Ivačković. Odmah od izlaza iz kampa, staza vodi eksponiranim usponom. Refleksija od snijega je jaka, pokrivamo lice i ruke, štitimo se od zračenja. Koračamo izuzetno sporo, bukvalno nogu pred nogu, to je jedini način da stignemo tamo gdje smo namjerni.
U 13,30 časova zaobilazimo stijene i izlazimo na plato iznad njih. Pojavljuje se desetak šatora, stigli smo na današnje odredište. Plaza Sanada je prvi visinski kamp za mnoge ekspedicije, nama će biti samo usputna stanica za kratki odmor. Sjedamo na okolne stijene, vadimo primuse sa toplim čajem. Horizont se širi, toliko da se pogled umara. Svi smo dobro podnijeli uspon na 5050m. Pa to je moj visinski rekord, pada mi na pamet tek posle desetak minuta uživanja u pogledu i čaju. Čitavih 200 metara sam iznad Mon Blana.
Spuštamo se polako, dosta je klizavo, ne želimo da rizikujemo kakvu povredu. U kampu nas dočekuje Jaćim, čestita.

Srijeda, 06. februar 2008.

Pred jutro krenuo je jak vjetar, imao sam osjećaj da će nam svaki čas pocijepati šator. Odlazimo na doručak, već standardan, krekeri, kolačići, dvopek, čaj, malo salame i trapista čudnog ukusa. Duvamo u šake, hladan vjetar probija do kosti. Pakujemo rančeve, treba ponijeti šator, hranu, primuse, gas i dio opreme za visinske kampove. Ispred nas je drugi težak dan, treba savladati visinsku razliku od 1200 metara. Nije baš dobra definicija, jer je svaki težak, a neki su ekstremno teški, ali tako kaže vođa.
Sa dobijanjem na visini i vjetar dobija na snazi. Hladno je i pored činjenice da je dan vedar i sunčan. Kiseonika je sve manje, vjetar otežava ionako teško disanje, ranci pritiskaju. Svaki čas iskačem iz kolone i ''puštam'' vodu. Diamoks čini svoje, imam osjećaj da izbačam tri puta više tečnosti nego što unosim. Srećemo one koji silaze, kao da bježe glavom bez obzira. Nakon duže pauze na Kanadi i konzumiranja čokladica i čaja, nastavljamo uspon uz široka pleća Akonkagve. Sve češće neko zastane, nasloni se na štapove i duboko diše. Kolona se zaustavlja bez riječi, čekamo da taj ''neko'' krene.
Negdje na 5200m eksponiranost opada, ali se staza razvlači. Vrijeme je počelo ubrzano da se pogoršava, gusti oblaci su se valjali od Pacifika. Miloš je pojačao tempo kako bi stigli prije oluje, to je one najsporije dodatno opteretilo. Mira i Tanja ne mogu da prate, Miloš ih vraća sa 5300. Znam da Tanji nije lako, ponekad je teže stati nego nastaviti dalje. Kažem joj da je dobro da se vrati, ipak je ovo samo aklimatizacioni uspon, sve će biti drugačije za dva dana. Strmina prestaje, izlazimo na ogroman sivi plato, lagano zatalasast, prošaran sniježnim jezicima i okićen šatorima ekspedicija sa svih strana zemaljskih. 15,30 je časova, u Kondorovom smo gnijezdu nakon 6 sati uspona, što je odličan rezultat. Nido de Condores, na 5530m, je naš današnji cilj, ovdje će nam biti prvi visinski kamp. Nemamo vremena za odmor, odmah postavljamo šatore. U našoj maloj ''kući'' ostavljamo gas, primus, hranu, perjanu jaknu, navlačne rukavice i odmah krećemo nazad jer su oblaci sve gušći. Sigurno će ''stanovnici'' Kondorovog gnijezda imati burnu noć.

Četvrtak, 07. februar 2008.

Spavali smo duže, danas imamo odmor nakon jučašnjeg napornog dana. Dan provodimo u kampu, bez ikakvih aktivnosti. Dragan i ja odlazimo do hotela da komuniciramo elektronskom poštom sa našima.

Petak, 08. februar 2008.

Cijelu noć je padao snijeg. Udari vjetra su, povremeno, bili tako jaki da sam razmišljao o rezervnom smještaju, dok je Boris bezbrižno spavao. Mislio sam da šator nema šanse da preživi. Ali, stari Bojanov Ferrino, koji je prošao Kavkaz, Alpe i sve crnogorske planine, preživio je i ovu noć. Osvanulo je najhladnije jutro od kada smo u planini. Šatori su bili zatrpani snijegom, debeo pokrivač je promijenio lice baznog kampa. Vjetar je duvao nesmanjenom žestinom, pitao sam se šta nas čeka na Nidu, ako uopšte stignemo tamo.
Na uspon krećemo u 10,30 č, opet uz zajednički pozdrav, svi za jednog, jedan za sve. Mećava pojačava već kod kampa Kanada. Teško dišem, iako idemo mravljim koracima. Niko ne progovara ni u trenucima pauza koje pravimo stojeći. Koristimo ih da unesemo koji gutljaj vode. Tanja, ovog puta, kako sam i pretpostavio ide dobro, neki drugi u grupi posustaju, čekamo ih. Oluja pojačava, Miloš traži da se kolona ne razdvaja. Na izlasku iz eksponirane strmine na 5200m, mećava postaje tako jaka da ne vidimo dva metra ispred sebe. Krećemo se kao guske u magli. Vjetar je ubacio snijeg u svaku poru ranca, opreme, garderobe, hodamo ''zacementirani''. Izmučeni, premrzli, zaleđenog lica i gotovo u stanju rastrojstva od užasne hladnoće dokopavamo se kampa. Ovog puta trebalo nam je osam sati za uspon, što znači dva sata više nego pri prvom izlasku na Gnijezdo kondora. Nakon supe koju je spremio Boris, zavlačim se u perjane vreće. Slijedi spavanje na 5500 metara, prvi put na ovoj planini i prvi put u životu...

Subota, 09. februar 2008.

Noć je bila užasna. Vjetar je duvao nesmanjenom žestinom, drhtao sam od zime i u vreći napunjenoj garderobom. Dragan Jovović mi je ujutru rekao da je u šatoru bilo petnaest ispod nule. Koliko li je tek bilo napolju? Vjetar je uspio da, kroz ventilacione otvore, iako nisu bili otvoreni, ubaci veliku količinu snijega koji se nataložio na unutrašnje platno šatora. Ono se pod teretom isteglo i bilo nam je tik iznad glava. Unutrašnjost šatora je bila zaleđena od kondezacije. Tako i spoljašnost vreće koja je izgledala kao santa leda. Nekako sam uspio izbaciti snijeg iz unutrašnjosti šatora, dosta ga je završilo i na našoj opremi, i onda krenuo napolje da ''pustim vodu'', obzirom da je flaša za te potrebe već bila puna. Zadržao sam se svega tri minuta, ali kako nisam stavio rukavice, prsti su mi se ukočili od hladnoće, toliko da nisam mogao da otvorim zip na ulazu šatora. Pozvao sam Borisa da mi otvori iznutra. Pola sata u vreći nisam mogao da povratim temperaturu u rukama. Neko mi je, kasnije, rekao da su rendžeri izjavili da je u toku noći temperatura na vrhu Akonkagve bila - 40, a da je vjetar duvao brzinom od preko 70 km na čas. Ova noć je bila nemoguća za uspon.
Tačno u podne smo napravili kolonu i krenuli na aklimatizacioni uspon prema drugom visinskom kampu. Temperatura je bila petnaest ispod nule ali je zbog izuzetno jakog vjetra indeks rashlađivanja (takozvani windchill factor) bio gotovo neizdrživ. Poslije petnaestak minuta prkošenja vjetru i hladnoći morali smo kapitulirati. Miloš je donio odluku da odmah krenemo nazad. Nakon jučerašnjeg mučenja nije nam bilo potrebno dodatno. Spustili smo se u bazu, bježeći od pakla koga smo preživjeli.

Nedelja, 10. februar 2008.

Dan za odmor i pripremu završnog uspona. Poslije boravka na Nidu potreban nam je bio odmor. Ustali smo nešto kasnije nego uobičajeno i nakon doručka svako je našao za sebe neku zanimaciju. Dan je bio idealan, pa smo se nakon preživljenog pakla na Nidu, mogli opustiti i uživati u čarolijama koje pruža bazni kamp. Dragan i ja smo otišli do hotela i odmah zaposjeli internet. Poslao sam poruka za naš sajt.

Ponedeljak, 11.februar 2008.

Ustali smo prilično rano, trebalo je izvršiti poslednje pripreme, pakovanje i nakon doručka krenuti na treći uspon na Nido. Jaćim nas okuplja u 9,15 h. izdaje poslednje instrukcije, želi uspjeh. Još jedan zajednički usklik iz grla 21 člana ekspedicije koji će u narednim danima pokušati ispeti vrh Akonkagve, čuveni Cumbre norte. Dan je bio vedar i bez vjetra. Ubrzo se iza istočnog vijenca vrhova Anda pojavilo sunce pa je postalo prilično vruće. Miloš je diktirao vrlo lagan tempo sa dosta pauza, poredak je bio isti kao i predhodna dva uspona na c-1. Na stazi nije bilo snijega, tek mjestimično na pojedinim neosunčanim djelovima. Ali je vlažnost vazduha bila prilična pa je kretanje bilo otežano.
U ritmu dobro ukomponovane grupe, u 17,15 h. stigli smo do našeg dijela Kondorovog gnijezda. Danas nam je trebalo 7,30 h penjanja, ali sačuvali smo rezervne snage za nastavak. Kondore, nijesmo ni ovog puta vidjeli, ali zato vidimo vrh Akonkagve iznad kampa kao da je tu, samo treba da pružimo ruku u pomilujemo je po glavi. A 1500 metara je visinske razlike, ta činjenica izaziva respekt i dozu straha. Ovog puta, mnogo lakše sakupljamo snijeg za pripremu hrane i vode. Boris kupi jednu kesu, ja drugu i dovlačimo ih do šatora.

Utorak, 12.februar 2008.

Noć je bila prilično hladna, ali, obzirom da je vjetar bio umjerene snage, ni izbliza toliko koliko prva na Nidu. U šatoru je bilo petnaest ispod nule, ali, spavali smo ugodno. Ustali smo u 8,15 sati i počeli pripreme za današnji uspon. Očekuje nas nova visina, konačno poslije toliko dana. Nema razloga za žurbu, treba pomjeriti lestvicu za nešto više od 400 metara visinskih, što nije naročito puno, ali, svakako, zahtijeva i napor i vrijeme. Tek oko 10,30 časova je sunce obasjalo široku površ prvog visinskog kampa, pa je napolju bilo mnogo prijatnije. Svega je pet stepeni ispod nule, a obzirom da vjetar nije bio jak, imali smo odlične uslove za uspon do drugog visinskog kampa. Bistro nebo neobične plave boje najavljivalo je lijepo vrijeme. Miloš prenosi Jaćimova očekivanja da će naredna dva dana imati povoljno vrijeme, posebno naredne noći koja je predviđena za završni uspon.
Staza, najprije vodi prema sjeveru, preko široke zaravni Kondorovog gnijezda, čak malo i gubi na visini. Ubrzo zavija prema zapadu i kreće uspon. Sve vrijeme smo osunčani. Na stazi je mnogo planinara, neki se penju, drugi silaze. Na svim licima vidljiv je uticaj planine. Često nam pogled odluta na Gran Akero, kilometrima široku i visoku ploču šljunka, sipar koji vodi do vršnih stijena. Njome se Matthias Zurbriggen prije stodeset godina prvi popeo na vrh. Tuda danas, naravno, niko više ne ide.
Nakon nešto više od tri sata penjanja, u 3,10 časova stižemo u drugi visinski kamp. Na sjeverozapadnom grebenu Akonkagve, na visini od 5950 m nalazi se naš c-2 koji se zove Berlin. Vazduh je užasno razrijeđen, svaki pokret izaziva zamor, gušenje, aritmiju srca. Sa obližnjeg lednika donosimo snijeg u crnim plastičnim kesama i počinje priprema vode. Taj posao zna potrajati, a nemamo vremena za gubljenje. Boris se "zabavlja" oko gorionika, ja da ne smetam, izlazim iz šatora sa namjerom da upoznam okolinu.
Sjenka Akonkagve pada na kamp pa naglo pada i temperatura. Bježim u šator gdje je Boris spremio supu i špagete i iako ne osjećam glad, u već istreniranom polulužećem položaju "završavam" sledovanje. Pijemo po litar čaja, i nastavljamo topljenje snijega. Najmanje po tri litra će nam biti potrebno za završni uspon. Vodu moramo dovesti do ključanja i sipati u termose kako ne bi smrzla. Sve to traje. Pakujem ranac i ubacujem stvari potrebne za završni uspon. Neko poziva da vidimo zalazak sunca. Izlazimo iz šatora na greben da doživimo čuvenu sliku, o kojoj se ovdje toliko priča. Slika je, zaista, impresivna. Velika crvena lopta duboko ispod nas uranja u paperjaste oblake tamnosive boje. Oblaci koji se brzo gomilaju, mijenjajući oblike i boje, u potpunosti mijenjaju ambijent, pa često poslije samo pola sata imate utisak da ste na nekom drugom području, na nekoj novoj pozornici. Prilično je hladno, mraz štipa za obraze a pred veče je pojačao i vjetar, pa nakon što smo svjedočili čudesni zalazak sunca i dolazak noći na ove visine, povlačimo se sa grebena u svoje platnene jazbine. Pod svjetlima čeonih lampi obavljamo poslednje pripreme. Oblačim nove djelove opreme, spremljene za završni uspon. Aktivni veš, donji i gornji dio, isto tako polar. Osjećao sam nekakav čudni mir, nije bilo uzbuđenja, treme, nervoze, straha. Ništa od toga, valjda smo već pregoreli sva osjećanja i sva uzbuđenja. Zadovoljan sam zbog toga, jer znam da uspjeh ne zavisi samo od kondicione pripreme i spoljnih faktora, već i od harmonije duha i tijela. Do vrha stižu oni koji nađu mir u sebi, koji uhvate ritam prirode. "Ko stvori svoju pozitivnu karmu, planina će mu otvoriti svoja vrata", rekao bi Jaćim.

Srijeda, 13.februar 2008

Tačno je 2,30 sata poslije ponoći. Napolju je tiho, vjetar je skoro nečujan, imaćemo dobro vrijeme za uspon. Iz susjednih šatora se čuje žamor, vrše se poslednje pripreme. Budim Borisa i kreće topljenje snijega. Pijemo topli čaj, po litar a onda nastavljamo sa topljenjem snijega, i zagrijavanjem vode koju smo sinoć otopili. Sipamo vitamine u termose i spremamo po tri litra za uspon. Izlazimo ispred šatora tačno u 4 sata. Većina penjača je već spremna, Miloš požuruje ostale i poziva ih da odmah krenemo. Čuje se samo lupkanje štapova, svijetla čeonih lampi osvetljavaju mali prostor među stijanama na kojem smo podigli kamp. Pošto su izašli svi, pružamo ruke, odjekuje zajednički pozdrav iz grla dvadeset jednog člana ekspedicije.
U 4 sata i 3 minuta dugačka kolona kreće. Polazak pokreće lavinu osjećanja i nada. Straha nema, to je nešto što smo prevazišli davno, još kada smo krenuli u visoke gore. I kada smo odlučili da krenemo na ovaj put. "Imaj viziju koja nije zaklonjena oblacima straha"-rekao je, davno, jedan indijanski poglavica. Naša vizija je gore, hiljadu metara iznad nas. Razmišljanja brzo prestaju, svi se koncentrišemo na uspon. Niko ne priča, ne treba trošiti snagu uzalud. Na ovim visinama svaka aktivnost, svaka izgovorena riječ zahtijeva dodatnu snagu.
Temperatura je petnaest ispod nule, vjetar je slab, imamo izuzetno povoljne uslove za uspon. Naravno, ne dopuštamo da nas uhvati euforija zbog toga, spremni smo na mnogo teža iskušenja. Znamo da su tokom noći, uvijek, povoljnije vremenske prilike i da sa dolaskom dana može doći do pojačavanja vjetra. Uz to, nova visina donosi i nižu temperaturu. A visine su potpuno nepredvidive. Staza, odmah, kreće eksponiranim nagibom i uglavnom je stjenovita. Na pojedinim mjestima se pridržavamo rukama za izbočine da bi iskočili na plato u stijeni. Mrak paraju snopovi čeonih lampi. Na nebu treperi bezbroj zvijezda i zvjezdica, poneka padne praveći dugački crveni trag. Nakon nešto više od sat vremena hodanja, pravimo pauzu ispod jedne visoke stijene. Pitam kratko Tanju kako ide, odgovara kratko i tiho, "dobro". Pijemo vodu, jedemo parčad čokolade. Miloš predlaže da stavimo dereze, staza je dalje prekrivena snijegom i ledom. Krećemo dalje. Izlazimo na sniježni plato, pa opet uz strminu na prevoj. Sa naše lijeve strane, duboko ispod nas nekoliko "svitaca" lagano se kreće uz padinu. To su penjači koji dolaze iz kampa na čileanskoj strani. Iza nas, u nekoliko razdvojenih kolona kreću se penjači iz kampa Berlin i Nido. Sa desne strane, 1500 metara ispod nas je bazni kamp. Staza je sve strmija a temperatura sve niža. Pokušavamo da što više uskladimo ritam kretanja i disanja. Jedan korak, jedan udisaj i izdisaj, ponekad je potrebno udahnuti i dva puta da bi se napravio jedan korak. U jednoj pauzi, Miloš nas upozorava da uskoro izlazimo na prostor gdje uvijek duva jak vjetar.

Iskočili smo na taj plato, u isto vrijeme sa prvim zracima sunca koje je izronilo nekako čudno, ispod nas. Temperatura je pala na -20, vjetar je duvao mnogo jače. To je Idepedencia, 6230 m, mjesto na sjeverozapadnom grebenu Akonkagve, najviše mjesto na svijetu na kome se nalazi sklonište. Doduše, ne može poslužiti penjačima jer su lavine toliko oštetile nekoliko drvenih kućica, tako da su neupotrebljive. Od skloništa počinje traverza koja prelazi široku zapadnu padinu Akonkagve. Izuzetno je razvučena, pa nemamo osjećaj da dobijamo na visini, iako se konstantno penjemo. Staza je sve vrijeme u zasjenčenom dijelu, a kako je vjetar konstantno duvao, rashlađivanje je izuzetno veliko. Ne zovu bez osnova ovaj dio Prelaz vjetrova. Sa ovog dijela uspona se vidi bazni kamp u podnožju. Prsti na rukama mi se mrznu, uzalud trljam ruke, udaram rukavicom o rukavicu, "radim" prstima. Hladno mi je i nogama, lijevo stopalo mi mrzne. Ne znam šta se dešava, zbog čega samo lijevo? Vidim i Dragan često duva u rukavice, nisam jedini koji ima probleme sa hladnoćom. Ovo je veoma opasna dionica zbog hladnog orkanskog vjetra koji stalno duva. Baš na ovom dijelu je najviše smrzavanja, traverza je bila kobna za mnoge ljubitelje visina.
Kada je istekao ko zna koji sat proveden u traverzi, i kada sam pomislio da nećemo dočekati njen kraj, našli smo se u podnožju velikih stijena. Našli smo se na ulazu u Canaletu, na 6600 metara, strmi sipar koji vodi na sami vrh. Odavde imamo još 300 metara visinskih, ali najtežih trista metara u životu...

Izlazimo na greben, prevoj koji razdvaja sjevernu u južnu stranu Akonkagve i padamo po stijenama ove padine. Konačno smo dočekali sunce posle one paklene traverze, tako da ćemo se još i ogrijati. Kao da smo na ivici svijeta, kao da sa druge strane ništa ne postoji. Miloš uspostavlja vezu sa Jaćimom, izvještava ga kratko, ovaj izgovara riječi podrške. Poslije pola sata odmora, Miloš savjetuje da ostavimo rančeve ovdje, i ostatak uspona idemo bez njih. Neki to jedva dočekaše, ja i Dragan nastavljamo kako smo i krenuli, sa rancima. Počinje završnica velikog finala...
Iscrpljeni i premrzli, nismo mogli napraviti dva koraka bez pauze. Ovaj kuloar, često nazivan Kuloar smrti, je nagiba 40 stepeni, ali nakon svega što smo ranije prešli i na ovoj visini to izgleda znatno strmije. Shvatam zašto je Kanaleta najteži sipar na svijetu, a sjetih se i priče dr Raca Mijanovića da ćemo na ovom mjestu imati osjećaj da nam neko krade vazduh...
Polako prestižem nekoliko naših u strmini. Mira, Profesor, Igor, Mitar i još neki su u krizi. Izgledaju kao smrt. Miloš ih bodri, podvikuje da moraju izdržati. Ja bodrim Tanju, vidim da je u krizi. Ali, ko nije? Ona odmahuje rukom, klima glavom u znak odobravanja. Kasnije mi je rekla da je na trideset metara htjela da odustane, ali da je zahvaljujući Milošu uspjela. Oblaci su se već žestoko navukli na padine Akonkagve, spremala se oluja. U jednom momentu počeo je da pada sitni zvonasti snijeg. Dragan i Boris su na čelu kolone, ja prestižem još nekoliko članova naše ekspedicije i izlazim na vrh kuloara, pa odatle kraćom traverzom ispod vrha na greben. Prelazim preko kamenih ploča i stijena i kao grogirani bokser koji je, ipak, pobijedio, tačno u 16 časova dižem ruke, puštam neki neartikulisan glas. Da li je moguće, da li sanjam ili je ovo zaista onaj krst toliko puta viđen na fotografijama osvajača Akonkagve? Čvrst zagrljaj sa Draganom i Borisom i stisak ruke sa ostalim koji su tu bili, bistre mi um. Uspjeli smo, na vrhu smo, ljubim krst, zahvaljujem Bogu. Podižem glavu, ništa osim neba, beskrajnog neba. Sa zemljom sam vezan pupčanom vrpcom, ovim vrhom, ali sam na nebu i tako se osjećam. Strašan umor ne dozvoljava euforiju, ali, tijelo treperi osjećajem blaženstva. Ovo je trenutak za koji valja živjeti, za koji valja podnijeti sve muke i probleme. Kako se sve to zaboravi u samo jednom trenu koji pomjera granicu mogućeg. Trenu koji nas je upisao u vječnu knjigu Cumbre Norte!
Pristižu i ostali, među njima i Tanja. Uspjela je. Poslednji izlazi Miloš, koji ih je sve kupio i hrabrio da ne odustanu. Na vrhu se našlo svih 21 članova ekspedicije! Svi žele fotografiju pored krsta, simbola ovog vrha, pojedinačno, zajednički, sa zastavama država, klubova, sponzora... Pogled je veličanstven. Pogled u koji staju dva okeana i bezbroj vrhova. Zbog oblačnosti koja se povećala pri završnici uspona ne vidimo okeane, ali to ne umanjuje doživljaj. Svaki napor vrijedan je ovog prizora. Ova planina, zaista, djeluje impresivno i, pomalo, zastrašujuće.
Miloš nas požuruje, spema se oluja, vjetar je na vrhu jak a temperatura izuzetno niska. Neki kreću, ja i Dragan ostajemo još neko vrijeme. Treba se nauživati argentinske ljepotice, ovo je jednom u životu. Dvanaest sati završnog uspona i svi predhodni dani zaslužuju pola sata provedenih na 6962 metra!

Krećemo nazad, svjesni planinarskog pravila da je vrh osvojen kad se spustiš u podnožje. Teturamo se niz Kanaletu. Svi djeluju kao pijani. Mene počela boljeti glava, uhvatila me neka mučnina. Srećemo penjače koji idu prema vrhu, iako je kasno i dolazi pogoršanje, ne žele da odustanu. Ispijam poslednji gutljaj vode, sad vidim da je trebalo da ponesem bar još jedan litar, ali ko će znati da će nam trebati 12 sati za uspon. Mitar jedva hoda. Pomažemo mu. Nikola mu uzeo ranac, ja ga pridržavam da se ne strmekne niz kuloar. Nekako se survavamo niz Kanaletu. Dolje, oni koji su krenuli prvi sa vrha, odmaraju. Istog momenta, kad se spustio na stijene, Miloš Mitrović Mitar zaspa. Boris nešto niže sjeo na stijenu, i tako spava. Na samom dnu kuloara, u blizini mjesta gdje smo odmarali na usponu, mučnina kulminira. Padam na zemlju i povraćam svaku kap tečnosti koja mi se zatekla u želudcu. Imao sam osjećaj da ću izbaciti utrobu. Činilo mi se da me izdao svaki damar u tijelu, nisam osjećao mišiće, udove, ništa. Odmaramo na grebenu koji razdvaja kuloar i traverzu i čekajući da pristignu ostali, pokušavam akumulirati malo snage za nastavak spuštanja. Neko mi daje malo vode, vidim da je i Dragan u istoj situaciji, bez vode. Borisa budimo svaki čas, ne može da se rastrijezni. Stiže i Ivačković, formiramo kolonu da se što prije spustimo niže. Na čelu kolone ja, na začelju Miloš da ''kupi'' one koji posustanu. Na sredini traverze pojačava oluja, pada snijeg, vjetar ga unosi u svaku poru. Smanjuje se vidljivost, iza sebe vidim, tek nekoliko ljudi. Mira opet usporava, sve me to nervira, odvajam se od kolone i jedno vrijeme nastavljam sam. Na odvajanju staze prema Čileu, čekam ekipu. Pristiže Nikola, kaže da se Miloš ljuti što sam se odvojio. Poštujem njegovu brigu, i pristajem da idem u grupi. Vidim Mitra kako se tetura, zapliće nogama, hoda kao da su mu noge od gume. Pomaže mu Profesor, a i on je iscrpljen i jedva se kreće. Zato, uzimam Mitra pod ruku i polako ga spuštam niz strminu. Sada se ostali odvajaju, mi ostajemo zadnji. Mitar govori nešto nepovezano, pa onda objašnjava kako mu nije ništa, samo ga noge ne slušaju. Na jednoj strmini sačekuju nas dvoje ljudi, momak i djevojka i nude toplim čajem i čokoladicama. Pitam se ko su i otkud tu, kad vidim tridesetak metara iznad staze, ispod stijene, iz snijega viri šator. Poljaci su, i kad su vidjeli kako se sekamo niz padinu, izašli da nam pomognu. Čaj nas krijepi, već sam pomislio da ću dehidrirati. Nastavljamo dalje, na dnu padine, pored dvije zavijane drvene kućice čekaju ostali. Već sa tog prevoja vidimo kamp, sada je sve lakše, radujem se kao malo dijete. Spuštamo se niz sipar, pa stjenovitom stazom trijumfalno ulazimo u kamp. Mitar se zahvaljuje na pomoći, na trudu da ga spustimo u takvom stanju.
Odmah smo krenuli u topljenje snijega, pravljenje čaja i supe. Morao sam unijeti dosta tečnosti, obzirom da sam, gotovo cijelo spuštanje bio bez vode. Iz šatora smo izašli da bi napravili koji snimak zalaska sunca koji je bio još veličanstveniji nego prvu veče zbog gustih oblaka navučenih na cijeli horizont ispod nas.
U našim krajevima, među našim prijateljima slavlje je moglo da počne. A u mrkloj i užasno hladnoj noći, na 5950 metara, u malim šatorima i vrećama od guščijeg perja slavila su naša tijela zasluženi odmor, nakon 15 sati iscrpljujuće borbe u predvorju pakla koje se zove Akonkagva...

Četvrtak, 14.februar 2008.

Ustali smo sa prvim zracima sunca, a to je ovdje prilično kasno. Poslije topljenja snijega izašli smo napolje i pravili zajedničke fotografije na okolnim stijenama. Već su svi bili odmorni i raspoloženi. Kako i nebi kad smo svi uspjeli i našli se na krovu Amerike. Raspoloženje je popravljalo i lijepo vrijeme, koje smo zaslužili posle svega. Tačno u podne smo krenuli prema Nidu. Spuštali smo se prilično lako i brzo. Na Nidu smo napravili pauzu za prepakivanje. Preostali gas i višak hrane koje je bilo dosta odnijeli smo rendžerima. Učtivo su zahvalili. Kolona je nastavila prema bazi.
U 17,30 časova smo pobjednički umarširali u bazni kamp. Ispred našeg dijela kampa čekao nas je Jaćim, veliki planinar i čovjek, srećan kao i mi, dočekivao je svoju ekspediciju. Bila je ovo još jedna njegova velika pobjeda u nizu sjajnih rezultata u vođenju planinarskih ekspedicija na visoke svjetske vrhove. Opravdao je reputaciju najboljeg balkanskog planinarskog ekspedicionog vođe. Peđa je kamerom uredno bilježio trenutke koji će nam ostati u pamćenju, ispred šatora planinari iz svih krajeva ove planete su stajali i aplauzom pozdravljali ulazak šampiona. A bili smo istinski šampioni i rekorderi, najbrojnija ekspedicija koja se sa stoprocentnim uspjehom našla na vrhu ove goropadne planine.
Dragan i ja odlazimo do hotela. Na zastavi ispisujemo ime Kluba, naša imena i datum kada smo se našli na vrhu. Zastavu kačimo na najvidnije mjesto, odmah do recepcije.
Večera je bila bogatija nego obično, mesa i kobasica u izobilju. Našla se i torta sa vrhom Akonkagve. Karlos i njegova Vanesa su se potrudili da nam organizuju doček koji prevazilazi mogućnost kampa na ovoj visini. Slavlje je moglo da počne. A slavilo se do kasno u noć...

Petak, 15.februar 2008.

Osvanuo je oblačan i ne pretjerano topal dan. To nam odgovara, obzirom da nam slijedi mukotrpno spuštanje sve do Penitentesa. Tako smo dogovorili, svi jedva čekamo da se spustimo u civilizaciju. Još jedna noć provedena u planini, u treking kampu Konfluencija, bi nam bila previše. Zato smo se usaglasili da se spuštimo sve do početka uspona na ovu planinu.
Poslije sedam ipo sati ubitačnog pješačenja, tačno u 19,30 časova umarširao sam u Horkones, mjesto iz kojeg smo prije petnaest dana krenuli na uspon. Još jednom sam se osvrnuo na Akonkagvu, iznad nje je bjesnila oluja. Sjeo sam ispred objekta u kojem su smješteni rendžeri. Nedugo potom, stigao je Mitar, pa Dragan, Biljana. Pojedinačno i u grupicama, na početak i kraj uspona na Akonkagvu stigao je 21 član ekspedicije. Čekirali smo se kod rendžera, upisali uspjeh u knjigu uspona. Skoro četiri hiljade penjača je prije nas pokušalo uspon. Nismo saznali koliko ih je uspjelo. Upisivanjem u knjigu uspona okončan je naš petnaestodnevni boravak u planini tokom kojeg smo, sa aklimatizacionim usponima, prepješačili preko 100 kilometara i savladali preko 8000 metara visinske razlike i toliko spuštanja.
Kombijima smo se spustili u Penitentes, gdje smo konačno imali krevete i kupatila. Uplašio sam se kad sam se vidio u ogledalu. Izmršavio, spaljenog lica, nos u ranama, usne zadebljale i prepukle na nekoliko mjesta... Tuširanje sam odložio još jedan dan, za Mendozu, ovdje nisam mogao stići na red.
Večera u čast pobjednika bila je gala. Roštilj, mesa u izobilju, salate... Zvečale su litarske flaše piva, nazdravljalo se velikom uspjehu...

Subota, 16.februar 2008.

Pred jutro jak pljusak je oprao atmosferu. Zaželjeli smo se kiše poslije petnaest dana sunca, snijega, vjetra, užasne hladnoće. Pogled na okolne vrhove je bio fantastičan, nebo prozirno i čisto, slika kao obrađena u fotošopu.
U Mendozi nas dočekuje velika vrućina. Ulice su gotovo puste. Tuširanje u hotelskoj sobi došlo je kao glavna nagrada, mjera najvećeg mogućeg uživanja. Samo što se malo sagnem, tako krene mlaz krvi iz nosa. I tako naredna dva dana. Potrošio sam brdo maramica. Idući prema restoranu, kojeg smo često pominjali u planini, na vagi ispred apoteke smo se izmjerili. Kazaljka je pokazivala 80 kg, šest manje nego kad sam krenuo iz Mendoze. Boris je smršao takođe šest kila, Dragan čak devet. Jedino je Tanja uspjela da se vrati sa istom težinom. Riješili smo da u čuvenom restoranu nadoknadimo dio izgubljene težine...
U sparnoj Argentinskoj noći podno Anda, po lokalima skoro milionskog grada, nalivali smo se vrhunskim pivom do ranih jutarnjih sati...

Nedelja, ponedeljak, utorak, 17,18,19.februar 2008.

Naredne dane smo proveli lutajući Mendozom, upoznajući njene parkove, ulice, radnje... U nedelju smo otišli u glavni gradski park San Martin, i proveli cijeli dan u njemu. Obišli smo vještačko jezero, gradski stadion, golf terene, sunčali se na zelenim travnjacima ogromnog parka. Hiljade ljudi je uživalo u hladovini. Neki su vozili bicikle, neki su roštiljali, slušali muziku. Najviše ih je igralo fudbal. Mlado, staro, muško, žensko, svi su trčali za loptom. Na jednoj livadi bilo je više improvizovanih terena, bez aut linija, nije se znalo ko na koji go juriša...
Ponedeljak je bio rezervisan za šoping. Grad je pun suvenirnica koje su bogato snadbjevene, tako da smo imali problem šta izabrati.
U utorak, poslije doručka, uputili smo se prema malom aerodromu. Iza nas su ostale vrele ulice Mendoze. Zrijevalo je grožđe u vinogradima oko grada, biće čuvenog vina iz ovoga kraja. Leteći iznad Anda, ovog puta, Akonkagvu smo vidjeli u punoj svojoj veličini. Posmatrajući Dolinu smrti i snjegovite, okomite padine Akonkgve, tek sada vidimo kakav smo rezultat napravili. Zbogom Argentino i Akonkagvo, čekaju nas naša Evropa, naš Balkan, naša Crna Gora, naše planine...

Srijeda, Četvrtak, 20,21.februar 2008.

Preko Santjaga u Čileu i Sao Paola u Brazilu stigli smo u London, u srijedu popodne. U četvrtak veče, negdje iza 18 časova sletjeli smo na aerodrom Nikola Tesla na Surčinu. Uputili smo se u pres salu na spratu aerodroma gdje nas je dočekala rodbina članova ekspedicije iz Srbije i čestitala uspjeh. Jaćim i Miloš su novinarima govorili o najuspješnijoj ekspediciji na Akonkagvi svih vremena...
Na aerodrom u Golubovcima sletjeli smo nešto iza 20 časova. Čekali su nas prijatelji iz Kluba, porodice, rođaci. Slavili smo najveći uspjeh našeg Kluba na tridesetu godišnjicu postojanja, i jedan od najvećih rezultata u istoriji crnogorskog planinarstva uopšte. U opštem veselju nismo ni primijetili da nema nikoga iz medija, iako su uredno obaviješteni. Nekoliko dana potom, gotovo na svim crnogorskim televizijama mogli smo da gledamo sliku dočeka frizera koji su tamo negdje ostvarili nekakav rezultat. Ali, nama to ne smeta. Mi ne idemo u vrhove da bi dobijali pohvale, ordenja, medalje. Mi nemamo publiku, zastavice, konfete, pjesme, navijanje, aplauze. Mi imamo sebe i svoje planine. Planine sa kojih se vraćamo bogatiji, fizički i psihički jači, duhovno pročišćeniji, smireniji, bliži Bogu i sebi. Svaka planina je veliki korak na tom putu. Akonkagva je bila najveći, do sada. Korak koji je značio veliko iskušenje i veliko iskustvo na putu spoznaje samog sebe. Ostvariti cilj, znači uspjeti. Uspjeti, znači biti srećan. A biti srećan, to je mnogo, to je sve...
Sa aerodroma smo se, svako sa svojima uputili kućama, vraćajući se svakodnevnim obavezama i životu čiji ritam će, i ubuduće, možda još snažnije, opredeljivati namjere, želje i mogućnosti kada su pohodi na planine u pitanju. Tim ritmom živimo, taj ritam prate naše porodice, prijatelji...
Nad Podgoricom je lila kiša, kao i one večeri, na svetog Savu, kada je i krenula ova priča sa hapyendom...


Milan Radović